panel
174
Učenika
panel
16
Sjemeništaraca
panel
30
Djelatnika

Povijest škole

1700. - 1817.

PRVO STOLJEĆE SPLITSKOG SJEMENIŠTA I NJEGOVIH ŠKOLA


Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, otvoreno 25. ožujka 1700., osnovao je nadbiskup Stjepan Cosmi u trenutku kad su stare katedralne i komunalne škole u dalmatinskim gradovima proživljavale veliku krizu, povremeno i potpuni zastoj. Od tada su se u sjemenišnim školama otvorenoga tipa: potpunoj gimnaziji (do 1817.) i studijima filozofskom (do 1849.) i bogoslovnom (do 1821.) odgajali i školovali mnogi đaci i studenti iz Splita i cijele Dalmacije, nutarnji i vanjski, svećenički kandidati i oni koji su nakon tu završene gimnazije i filozofskoga studija upisivali medicinski ili pravni fakultet na raznim sveučilištima.

Zavod je već g. 1706. dobio vrijednu biblioteku, koja je ujedno bila prva splitska javna biblioteka, jer je bila dostupna ne samo sjemenišnim profesorima i đacima nego i svim školovanim Splićanima. Najveći broj vrijednih knjiga darovao je splitski svećenik Ivan Paštrić, tada umirovljeni profesor rimskoga kolegija Urbanianum, pa je stoga i nazvana Paštrićevom (Bibliotheca Pastritia). Osobito nastojanje za napredak splitskoga sjemeništa i njegovih škola u tom su razdoblju uložili nadbiskupi Stjepan Cupilli (1708. - 1719.) i Pacifik Bizza (1746. - 1756.). Od spisateljskih nastojanja sjemenišnih profesora tijekom 18. st. posebnu pozornost zaslužuju pokušaji sastavljanja opširnih priručnika na hrvatskom jeziku.


1818. - 1905.

KRIZA I GAŠENJE SJEMENIŠNIH ŠKOLA. PODIZANJE NOVE ZGRADE

Sjemenišni je filozofski studij u doba francuske vladavine reorganiziran u licej. Tako su zavodske škole uz stanovite promjene u nastavnom planu i programu zadržale dotadašnju ulogu u školovanju duhovne i svjetovne mladeži iz grada, šire okolice i sa srednjodalmatinskih otoka. Međutim, nove su austrijske vlasti g. 1817. sjemenišnu gimnaziju pretvorile u državnu koju su od tada pohađali i sjemeništarci. Potom su g. 1821. obustavile i sjemenišni bogoslovni studij pripremajući otvaranje visoke bogoslovne škole za bogoslove svih dalmatinskih biskupija sa sjedištem u Zadru. U sjemeništu je tako ostao samo dvogodišnji filozofski studij bez kojega se svršeni gimnazijalci (gimnazija je trajala 6 godina) nisu mogli upisati na studije: bogoslovni, pravni i medicinski. U skladu s novim sustavom austrijskih gimnazija, koji je stupio na snagu g. 1849., taj je sjemenišni studij ili licej pretvoren u dva najviša razreda produžene gimnazije VII. i VIII., nakon koji ih slijedio tada uvedeni ispit zrelosti. Prva je matura u povijesti splitskoga školstva održana u sjemeništu g. 1850. Kad je potom i splitska državna gimnazija upotpunjena s razredima VII. i VIII., sjemenište je zbog financijskih i drugih teškoća obustavilo nastavu u svojoj. Ušteđenim sredstvima podignuta je nova sjemenišna zgrada na sadašnjem mjestu (dovršena g. 1868.). Svi su sjemeništarci pohađali državnu gimnaziju do konca šk. g. 1905./1906. Zavod je unatoč raznim teškoćama i krizama tijekom tih 50-ih godina uglavnom uspješno vršio svoju glavnu zadaću odgajajući svećeničke kandidate Splitsko-makarske biskupije i nekih drugih koje nisu imale svoga sjemeništa, posebno najbliže Hvarske. Sjemeništarci su se među đacima državne gimnazije redovito isticali primjernim vladanjem i dobrim učenjem.

1906. - 1944.

RAZDOBLJE PONOVNOG USPONA I NOVA KRIZA


Želja da Cosmijev zavod ponovno dobije svoju vlastitu gimnaziju nije nikad zamrla. Ona je nakon ukidanja privatnih škola koje je biskupija u razdoblju od g. 1854. do 1879. vodila u nekoć glagoljaškom sjemeništu u Priku postajala sve življom. Napokon je g. 1906. nastojanjem biskupa Filipa Franje Nakića barem djelomično ostvarena. Te su godine u sjemeništu otvorena dva najviša gimnazijska razreda (VII. i VIII.), a potom g. 1908. još dva (V. i VI.). Nakon što je toj nutarnjoj gimnaziji g. 1925. priznato pravo javnosti, otvarani su postupno i niži gimnazijski razredi, tako da je g. 1928. upotpunjena na svih osam razreda. Istovremeno je dograđivana i posuvremenjivana sjemenišna zgrada, pa je potom i broj sjemeništaraca, splitske i drugih biskupija (kotorske, hvarske, krčke i nekih drugih), dosegao povijesni maksimum. Sjemenišnu disciplinu, uzdrmanu u posljednjim godinama I. svjetskog rata, učvrstio je dugogodišnji ravnatelj don Vicko Fulgosi, ali najveće je odgojne uspjehe polučio sjemenišni duhovnik don Grgo Bučić, kojega su gotovo svi njegovi odgajanici, jednako kasniji pripadnici duhovnoga i raznih svjetovnih zvanja, do smrti zadržali u najboljoj uspomeni. Biskupska klasična gimnazija uspješno je djelovala do g. 1942., kad je pod pritiskom talijanskih vlasti i ratnih neprilika opet morala obustaviti djelovanje. Broj sjemeništaraca, koji su od tada pohađali državnu gimnaziju, spao je na povijesni minimum, jer su gotovo svi oni kojima prebivalište nije bilo na području okupiranom od Talijana, morali preći u druga hrvatska sjemeništa.

1945. - 1990.

VRAĆANJE U ŽIVOT, NASILNO GAŠENJE I PONOVNO OŽIVLJAVANJE


Biskup K. K. Bonefačić shvatio je odmah da pod komunističkom vlašću sjemeništu ne će biti opstanka bez nutarnje gimnazije, te da će o njegovu uspješnom djelovanju u bitnoj mjeri ovisiti budućnost Katoličke crkve u srednjoj Dalmaciji. Stoga se pobrinuo da već najesen g. 1945. opet zaživi sjemenišna gimnazija unatoč gotovo nemogućim poratnim prilikama, koje je pojačavala nova komunistička politika, sve očitije protuvjerska i protucrkvena. Cijelu sjemenišnu zgradu zauzimala je tada vojna bolnica, koja se silom proširivala i na djelove susjedne zgrade Centralnoga bogoslovskog sjemeništa. Nije mu preostalo drugo nego u već skučene prostorije toga drugog zavoda smjestiti učenike i školu. Odgojitelji i profesori, od tada gotovo isključivo svećenici, vršili su rado i uspješno svoje službe prihvaćajući skupa s đacima život u potpunoj oskudici, radeći bez ikakve plaće i socijalnog osiguranja. Tako je u sjemeništu opet mogla djelovati potpuna osmorezredna gimnazija, dakako od tada bez ikakvih prava, a višestruko nadzirana od državnih vlasti i tajnih službi. Ona je djelovala do g. 1952., kad je odlukom tih vlasti ostala bez nižih razreda. Pohađali su je još i sjemeništarci iz sjemeništa franjevaca s Poljuda i franjevaca trećoredaca iz Sukoišanske ulice, dok nisu komunističke vlasti sudskom presudom donesenom nakon montiranoga procesa zabranile djelovanje i njoj i svim spomenutim sjemeništima. U vrijeme sve veće krize komunističke Jugoslavije i potom popuštanja pritiska prema Crkvi, sjemenište je g. 1963. opet otvoreno. U međuvremenu su sve srednje škole bile svedene na četiri razreda. Tako je i sjemenišna gimnazija, koja se od tada morala nazivati Srednja vjerska škola za spremanje svećenika, počela s prva dva razreda, da bi g. 1965. bila upotpunjena na sva četiri. Nakon nove reforme državnih srednjih škola opet je u Splitu i srednjoj Dalmaciji bila jedina koja je i dalje đacima pružala klasičnu izobrazbu.

1990. - 2000.

VRAĆANJE OTETIH PRAVA I POVRATAK U VLASTITU KUĆU


Nakon zaživljavanja demokratkih promjena u Republici Hrvatskoj sjemeništu je opet vraćena njegova stara zgrada, ali u posve zapuštenom i ruševnom stanju, tako da su zavod i škola bili prisiljeni i dalje se služiti montažnim zgradama podignutim u međuvremenu uz rub dvorišta Centralnoga bogoslovskog sjemeništa. Gimnaziji je vraćeno staro ime, dijelom modificirano te je g. 1991. opet dobila pravo javnosti. Od tada ponovno kao u Cosmijevo doba prima i vanjske đake. U netom obnovljenu i preuređenu staru sjemenišnu zgradu škola je premještena na početku šk. god. 1999./2000. Stambeni dio pripremljen je za smještaj sjemeništaraca tek u veljači 2000. Tako su se napokon ostvarili svi uvjeti da mogne u miru proslaviti 300. obljetnicu postojanja.

(Tekst preuzet iz Kataloga izložbe priređene prigodom 300. obljetnice.)

Ispis E-mail