Govor maturantice Nine Čondić na svečanoj dodjeli svjedodžbi

Hvaljen Isus i Marija!
Na samom početku sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem na dolasku.

Na poseban način pozdravljam oca nadbiskupa mons. Marina Barišića. Oče nadbiskupe, hvala Vam na dolasku, na Vašoj potpori i na svemu što činite za ovu školu.
Pozdravljam i našeg ravnatelja don Josipa Dukića, poštovane profesore i djelatnike škole, cijenjene roditelje i prijatelje, te naposljetku – drage učenice i učenike Nadbiskupijske klasične gimnazije "Don Frane Bulić".

Kada se osvrnem na ove protekle četiri godine, u sjećanju mi se posebno urezao jedan trenutak – prvi dan škole. Osjećaj neizvjesnosti, očekivanja i uzbuđenja bio je gotovo opipljiv. Toga dana po prvi put čuli smo riječi koje su nas pratile kroz sve četiri godine našeg putovanja: ,,Gimazija je vježbalište!!“, rekao je ravnatelj, i tako je i bilo. No, ne na način na koji smo to tada očekivali. Naravno, to vježbanje je uključivalo učenje glagola iz grčkog i latinskog, formula iz fizike i nama nepoznatih gradova iz geografije, ali ponajviše izgrađivanja sebe kao osobe.

Danas, na završetku tog putovanja, jasnije nego ikad razumijem koliko je važno neprestano rasti – duhovno, intelektualno, ljudski. U ovoj školi naučili smo da usavršavanje nije luksuz, već poziv; da je znanje više od činjenica – ono je poziv na odgovornost i darivanje sebe drugima.

Naš ravnatelj, don Josip, već nas je prvoga dana nadahnuo svojim izlaganjem o značenju same institucije kojoj pripadamo. Objasnio nam je podrijetlo i dubinu svake riječi u nazivu škole – Nadbiskupijska klasična gimnazija. Isprva je to možda djelovalo kao predavanje o jezicima, no vrlo brzo postalo je jasno da je to bilo mnogo više. To je bila lekcija o identitetu. O tome da znanje koje ovdje stječemo nije samo za ispite – ono je temelj cijeloga života. Grčka izreka "BIA BIAN TIKTEI – Sila silu rađa" nije tek stara poslovica, već poziv da vježbamo duh i tijelo, svakoga dana iznova, kako bismo postajali bolji ljudi – i radi sebe, ali i radi toga da možemo biti dar drugima.

Hvala Vam, poštovani ravnatelju, što ste svojim riječima, znanjem i primjerom pokazali kako znanje postaje mudrost koja nas onda vodi kroz život.

Neizmjerno sam zahvalna i našim razrednicima – profesoru Stjepanu Mihanoviću i profesorici Tomislavi Baković.

Naš razrednik 4.a razreda prof. Stjepan Mihanović u dvije je godine kao razrednik postigao nešto što neki ne bi mogli ni u četiri. Kroz strogu pravednost i prema učenicima, i prema ostalim profesorima pokazao nam je kako se nositi s životnim nevoljama koje nas čekaju. Uvijek nas je nastojao nasmijati, ali i prekoriti u onim trenutcima kada se možda nismo ponašali onako kako bi trebali kao učenici ove škole. Razredniče, bili ste više od razrednika, bili ste oslonac, savjetnik i uzor u znanju i ljudskosti. Svojom ste prisutnošču učinili naš razred mjestom gdje se ne uči samo za ocjene već za život.

Draga razrednice Tomislava, iako nisam bila dio 4.b razreda, bilo je nemoguće ne primijetiti koliko ste prisutni – ne samo kao profesorica, nego kao netko tko svim srcem živi svoj poziv. Vaš razred bio je Vaša obitelj, a Vi njima nešto puno više od razrednice. Bili ste im oslonac, zaštita, poticaj... i u svakom pogledu – dom. Svi smo mogli vidjeti način na koji ih gledate – s ponosom, strpljenjem, razumijevanjem. No i kao nastavnica uvijek ste bili spremni saslušati nas ili dati savjet.

Naši razrednici pratili su nas u svakom koraku – kroz izazove, padove, i uspone. Nisu nas napuštali ni kada smo im zadavali brige, već su nas, sa strpljenjem i vjerom, vodili do ovoga dana. U njima smo imali oslonac, smjerokaz, utjehu i ohrabrenje. Neka ih u njihovom budućem radu uvijek prati Božji blagoslov i neka budu, kao što su bili i nama, ispružena Kristova ruka onima koji će ih tek susresti. Molim vas jedan veliki, iskreni pljesak za njih. Hvala vam od srca.

Drage učenice i učenici – svatko od vas priča je za sebe, ali sve nas veže ista škola, isti hodnici i isti ciljevi. Iako možda nismo uvijek bili savršeni, važno je što smo u svakome trenutku imali priliku rasti. Hvala vam na prijateljstvu, zajedništvu i brojnim nevidljivim djelima dobrote koja su činila ovu školu mjestom gdje se uistinu moglo rasti – kao osoba.

Ova škola nije samo zgrada, to je zajednica ljudi. I teško je oprostiti se upravo zato što znam da neke nove učenice i učenici koji dolaze, možda nikada neće osjetiti baš onu atmosferu koju smo mi stvarali. Znam i da će se s vremenom mijenjati i sastav profesora, ali svaki će mi ostati u posebnom sjećanju – kao osoba koja nije samo prenosila znanje, već je uložila sebe u naš rast. Hvala vam, dragi profesori, na vremenu, na strpljenju, na spremnosti da uvijek idete korak više – ne radi sebe, već radi nas. Vi ste nam pokazali da školska lekcija može biti i životna pouka.

Vrijeme u gimnaziji možda će s vremenom izblijedjeti u kalendarima, ali neće u srcima. Ostat će ljudi koje sam upoznala, prijateljstva koja sam stekla, i vrijednosti koje sam naučila živjeti.

Dragi prijatelji, ne znam gdje da počnem, a još manje kako da završim, jer kako se uopće opraštamo od nečega što nam je postalo dio života, dio nas samih?

Gledam vas sada i u svakome od vas vidim uspomenu. Ne broj ocjena, ne školske klupe već smijeh do suza na zadnjem satu, pogled podrške prije ispita, poruke u kasne sate kad nas je hvatala panika ili tuga, i sve one male trenutke koje ne mogu stati ni u jednu fotografiju, ni u jedan status, ni u ovaj govor.

Zajedno smo prošli toliko toga. Neki dani su bili teški, neki nezaboravni. Bilo je nesuglasica, možda i tišine koja je trajala predugo. Ali znate što? Sve je to dio priče. Naše priče. I nijednu sekundu ne bih mijenjala.

Vi ste ljudi koji su me gledali dok sam rasla, ne samo godinama, nego kao osoba. Prijateljstva koja smo izgradili nisu bila samo slučajna poznanstva iz razreda — to su bile ruke koje su me podizale kada nisam mogla sama, glasovi koji su me tješili kad sam sumnjala, i srca koja su znala kako kuca moje vlastito.

Možda nas sutra život odvede na različite strane. Možda se nećemo čuti često, možda će vrijeme između nas napraviti tišinu. Ali zapamtite — ono što smo imali nije nešto što vrijeme može izbrisati.

Zato vam danas ne kažem „zbogom“. Kažem vam: hvala.
Hvala što ste me voljeli kad to nisam znala tražiti.
Hvala što ste ostali kad sam mislila da hoćete otići.
Hvala što ste bili moja srednja škola — ne zgrada, ne učionice, već vi.

Za kraj… vrijedilo je. Vrijedilo je biti dio ove priče, biti učenica ove škole, učiti baš od ovih profesora, rasti uz ove prijatelje, i hodati putem kojim sam hodala.

Zato neka svaki profesor, svaki djelatnik, i svaki učenik svakodnevno svojim ponašanjem, radom i predanošću potvrđuje ono što piše iznad naših vrata. Jer ta škola – to smo mi. I samo mi svojim životom možemo sačuvati njezinu čast i dostojanstvo.

Na kraju, neka nas sve čuva i blagoslovi Trojedini Bog – izvor svakoga života i jedini koji životu daje puni smisao.

Nina Čondić, 4.a