panel
174
učenika
panel
16
sjemeništaraca
panel
29
djelatnika

Susret roditelja u Vepricu

IMG 1932 Small

Redoviti korizmeni duhovno-pedagoški susret roditelja održan je u svetištu Majke Božje Lurdske u Vepricu 17. ožujka 2018. Uz stotinjak roditelja i ravnatelja don Josipa Dukića na susretu su sudjelovale i razrednice svih razrednih odjela i pojedine predmetne nastavnice.

Program je počeo oko 9 sati molitvom svete krunice i predavanjem koje je održao ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, don Edvard Punda. Svoje je izlaganje don Edvard temeljio na evanđeoskom ulomku o susretu Isusa i Samarijanke (Iv 4). Na samom je početku potaknuo roditelje i profesore na osobni susret s Gospodinom, što je, prema don Edvardu, temeljna stvar na duhovnim obnovama.

Prvi retci četvrtog poglavlja govore kako Isus u jednom trenutku odlučuje poći iz Judeje u Galileju. Analizirajući te retke, don Edvard je istaknuo kako Isus pri svom napuštanju Judeje nije bio uvjetovan, nego je procijenio da je došlo vrijeme za nešto drugo. Svako dijete ima svoje vrijeme. Biti otac i majka znači moći raspoznati vrijeme svoga djeteta: ono što živi, koje se promjene događaju, kada je pravo vrijeme za nešto. Svako je dijete otajstvo i nikada do kraja spoznatljivo, pa je time i uloga oca i majke zahtjevnija. Razumjeti vrijeme svoga djeteta zahtjeva posvemašnju predanost djetetu i prihvatiti sebe u ulozi učenika. Roditelji uvijek iznova uče što znači biti roditelj.

Na tragu velikog mislioca Montaignea, don Edvard je ustvrdio da su za cjeloviti odgoj važna strast i odmak. Istinsko roditeljstvo zahtijeva jedno i drugo: da su otac i majka strasno uključeni u život svoje djece, da ih sve „zanima“, a opet s odmakom, dopuštajući svakom djetetu da bude to što jest, da ostvari svoju posebnost, originalnost, da mu ne nameću svoje. Ukoliko roditelj djeluje samo sa strašću, opasnost je da dijete pod pritiskom ne doživi slobodu i ne ostvari svoje potencijale. To su roditelji koji neprestano upozoravaju djecu, u sve im se miješaju i za sve imaju neko svoje rješenje. Ukoliko, pak, djeluje samo s odmakom, dijete će imati neku vrstu slobode, ali će se osjećati prepušteno samom sebi, a roditelje doživljavati kao okupirane samima sobom i onima kojima i nije stalo do toga čime se djeca bave i što proživljavaju.

Analizirajući riječi iz Evanđelja „morao je proći kroz Samariju“, don Edvard je istaknuo da u životu svakoga čovjeka postoje događaji koji su se jednostavno „morali“ dogoditi kako bismo mogli spoznati Boga i svoje poslanje. Ovdje „morati“ ne znači uvjetovanost i puku nužnost, nego iskustvo da nismo prepušteni slučaju i da Bog ima plan za nas. Iz dijaloga Isusa i Samarijanke, don Edvard je ohrabrio roditelje da se Isus u svome „daj mi piti“ čini potrebnim onoga što mu mi možemo dati. To je radosna vijest! Svatko u ovome trenutku ne samo može nešto dati Bogu, nego se sam Bog u Isusu Kristu učinio potrebnim onoga što smo sada sposobni dati. Koliko god to bilo neznatno, pa čak se činilo i u suprotnosti s vjerom – npr. grijesi – Bog se u ovom trenutku učinio potrebnim toga što mu možemo dati.

S obzirom na Samarijankine muževe, don Edvard je naveo da su pet muževa simbol pet poganskih plemena i njihovih bogova. Židovi su podrijetlo Samarijanaca tumačili doseljenjem pet poganskih plemena koja su djelomično ostala vjerna svojim bogovima. Istina, oni su štovali i Jahvu, pravoga Boga, ali su ga poznavali djelomično. To smo mi, koji štujemo malo Boga, a malo (puno) svoje idole: novac, uspjeh, karijeru-posao, ugled, pa i zdravlje.

Konačno, ustvrdio je don Edvard, svatko od nas može u sebi dobiti izvor iz kojega će uvijek moći zahvatiti. Izvor je Duh Sveti: dobiva se po istini, a i iz njega se pije po molitvi.

Nakon predavanja na vepričkoj je kalvariji održana pobožnost križnog puta za koji je meditacije sastavio don Edvard. Uslijedilo je pokorničko slavlje i ispovijed, te na kraju sveta misa koju je također predvodio don Edvard uz koncelebraciju ravnatelja gimnazije don Josipa Dukića. Don Josip je, zahvaljujući Bogu na predivnom danu, na kraju mise uskliknuo kako je čitav ambijent vepričkog svetišta mističan, jedna divna teofanija – Božje očitovanje.