panel
162
učenika
panel
13
sjemeništaraca
panel
29
djelatnika

Zašto trošiti novac na ono šro kruh nije?

Iz 55,1-2: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela.

Ovaj tekst iz proroka Izaije koji me već godinama inspirira izabrao sam zbog toga što svakog čovjeka karakterizira glad i žeđ, ne samo fizičke naravi, nego jedne duboke duhovne naravi. Čovjek živi svoju realnost, a sve u njemu se buni zašto je ne može živjeti bolje, potpunije, mirnije, zadovoljnije. Malo je ljudi koji su potpuno zadovoljni sa sobom i sa životom, toliko da ništa ne bi promijenili, da ne bi željeli bolje ponašanje ili bolje osjećaje u svojoj nutrini, a čovjeka kroz život vode emocije, puno više nego razum. Život koji sa sobom svakodnevno nosi svoje događaje, sukobe, neuspjehe, stresove, ima u našoj duši ne samo učinak problema koji treba riješiti i kad se riješi nestaje, nego u nama stvara svijet, stanje koje traje i nakon što problemi prođu, toliko da ljudi često imaju osjećaj da život živi njih kao neki despot kojem se ne mogu oteti umjesto da oni žive život. Vanjski podražaji nas određuju, kod većine su odlučujući kako će se tko osjećati, a istovremeno bismo željeli da to ne bude tako, da mi budemo gospodari ili kovači svoje sreće koja ne bi trebala ovisiti o svakodnevnim životnim mijenama. Ovaj nesrazmjer ili napetost između onoga što jesmo i onoga što bismo željeli biti, između naše stvarne uloge u društvu i one koju bismo željeli zauzeti, između onoga što vi mislite o sebi i što drugi misle o vama naziva se kriza identiteta. Ovaj termin karakterističan je za psihologiju adolescenata, no ja ga ne želim upotrijebiti u striktno psihološkom smislu nego ga želim proširiti i na sve nas jer velika većina ljudi pati od nedostatka znaka jednakosti između svoje nutarnje stvarnosti koju samo mi znamo i svoje vanjske pojave i funkcionalnosti koju vidimo i mi i drugi. Rezultat ove napetosti je da nas drugi istinski ne poznaju jer vide samo ono što je izvana i sude nas samo po izvanjskom. Drugi rezultat je da sami sebe poznajemo i izvana i iznutra, ali se ne prihvaćamo jer nismo zadovoljni onim što vidimo pa pokušavamo u svoj život uvesti neke novine da bismo to promijenili. Na ovom mjestu upadaju u život čovjeka razne ponude koje pokušavaju pomoći čovjeku da se bori protiv loših emocija koje treba zamijeniti dobrim emocijama. Jedan od pomalo egzotičnih načina da se to dogodi susreo sam nedavno u jednoj emisiji na TV-u. Predavač je tvrdio da standardne emocionalne reakcije na određene podražaje nisu urođena ili prirodna stvar nego da su naučena ili stečena reakcija. Drugim riječima, kada cura ostavi momka i on je iza toga tužan, to nije prirodna urođena reakcija nego naučena reakcija. Potrebno je dakle ponovno proći proces učenja kako reagirati te umjesto tuge kad te netko ostavi, naučiti se biti veseo. Bilo bi divno kad bi bilo tako jednostavno!

No, stvarnost je ponešto drugačija. U konkretnom primjeru momaka i cura najčešće rješenje za tugu nakon ostavljanja postaje uraditi nešto ili naći nekoga tko će mi izazvati lijepe emocije. Tako je u praksi najbolje što prije naći nekog novog momka ili curu koji će mi pomoći prebroditi tugu ili kupiti si nešto ili otići negdje, itd.

Osim potrebe da se čovjek sviđa jednoj osobi ili da bude ljubljen od svojih roditelja, čovjek ima potrebu i da se afirmira u društvu, da bude priznat, cijenjen, da bude faca rekli bismo kolokvijalno. Dragi mladi prijatelji, ovdje na scenu stupa naš pravi neprijatelj sa svojim ponudama. Sv. Pavao jasno kaže tko je naš pravi neprijatelj u Ef 6,12: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ Đavao dobro zna našu veliku slabost, a ta je da se cijenimo ne onoliko koliko nas Bog cijeni nego koliko nas drugi ljudi cijene, a već smo rekli da nas drugi niti ne poznaju jer vide samo našu vanjštinu. I upravo se na prostoru vanjštine, koja kasnije kalja i nutrinu, događa većina naših pogrešnih načina da utažimo glad i žeđ od koje smo krenuli i da nađemo unutarnje zadovoljstvo.

Kao i Isusu, svakom čovjeku đavao u nekom momentu života stavlja pod noge neku od tri poznate napasti u pustinji: napast kruha, napast ekshibicionizma, napast vlasti. Ove tri napasti đavao raspoređuje kroz životne dobi čovjeka, na neke čovjek lakše padne dok je mlad, a na neke kad je zreo ili star. Za vašu mladenačku dob karakteristična je ova druga napast napast ekshibicionizma. Ovo znači da je bitno od sebe napraviti nešto da me drugi vide i da mi se dive ili da mi zavide. Jedan moj prijatelj koji je odrastao na ulicama Splita pričao mi je da si na ulici bio nitko i ništa sve dok nisi napravio nešto luđe od najluđeg što je netko drugi do tad napravio. I onda se život pretvori u natjecanje u ludosti da bi ti se društvo divilo, što često zna kobno završiti. Želja da se bude primijećen od drugih progovara na različite načine u naše vrijeme. Muškarci su jako zaokupljeni veličinom svojih mišića pa sate i dane provode na workoutu. I muškarci i žene počinju se već u ranoj mladosti tetovirati različitim slikama i natpisima za koje se nerijetko kasnije kaju (e.g. JNA ili ime cure). Nekima roditelji omoguće motor ili auto koji zbog lude i neoprezne vožnje zna postati grob mladim ljudima (mladić koji ne nosi kacigu jer se ne vidi tko vozi, selfie smrti, parcour). Djevojke često znaju privlačiti poglede previše otkrivenim i izazovnim odijevanjem, i sl. Ne treba ni govoriti o cijeni i markama odjeće ili mobitela koji u razredu mogu postati mjerilo vrijednosti osobe i razlog zašto s nekim biti, a s drugim ne biti. Kao i drugi mladi i druge škole u gradu, ni vi ni vaša škola niste imuni od ovoga jer živimo svi u istom gradu i svijetu. Pravi problem ovakvih ponašanja je taj što pojedinca stavlja u središte, od čovjeka pravi objekt divljenja, u drugim ljudima izaziva zavist, a u njemu prijezir prema slabijima. Plod zavisti je podjela, rivalstvo, a ne bratstvo. Ako nekom zavidim na nečem ne mogu mu biti brat. Ako mi je i rođeni brat koji sa mnom živi u kući, zavist stavlja podjelu među nas i đavao postiže svoj cilj da ljudi sude i optužuju braću, diabolos = tužitelj. Kad ljudi dođu u zrelu dob, 30 – 40 god., onda im je glavna napast napast kruha, da imaju, steknu, da pomisle da vrijede koliko imaju, da povjeruju da čovjek živi samo od kruha. U starijoj dobi, kad se čovjek već nauživa imanja, glavna napast postaje vlast nad drugima, raspolaganje tuđom srećom i životom, da me drugi slušaju i pokoravaju se.

Grčke filozofije koje su nastojale stvoriti misaone sisteme koji bi odgovarali realnoj naravi čovjeka i svijeta, vrijednost pojedinca su određivale upravo po ovih nekoliko vanjskih elemenata: pedigre, obrazovanje, praxeis, mudrost govora.

Čovjek koji upadne u žrvanj ovakvih vrijednosti stalno se nalazi u natjecanju, u strahu da će doći netko bolji, u dokazivanju da može i zna, jednom riječju u površnosti odnosa koja u ljudskoj duši stvara silnu glad i žeđ. Za utažiti tu glad i žeđ valja platiti veliku cijenu ako čovjek bude igrao po pravilima koje predlaže svijet. Ovo natjecanje košta i zdravlja i vremena i novca. Poznata je izreka da čovjek najprije troši zdravlje da bi zaradio novac, a onda troši novac da bi povratio zdravlje.

Knjiga Izaijina predlaže naizgled super alternativu: vi koji ste gladni i žedni bez novca uzmite vina i mlijeka. Da bismo shvatili ovaj biblijski tekst moramo kao i za svaki drugi ići unazad i vratiti se u situaciju čovjeka kojemu je ovaj tekst izvorno namijenjen, a koji je živio u izgnanstvu u Babilonu sredinom VI. st. pr. Kr. Ovaj tekst daje odgovor na neko pitanje, a za shvatiti ga moramo pažljivo otkriti koje je to pozadinsko pitanje na koje odgovara. Na prvu je jasno da tekst doziva u pamet slušateljima kraljevsku gozbu prije sužanjstva na koju su bili pozivani siromasi jednom godišnje i na kojoj su mogli kušati jela koja inače nikad ne bi mogli kušati. U novoj situaciji sužanjstva ovaj tekst poziva cijeli narod na novu gozbu, više nema Davida, nema Jeruzalema, cijeli narod postaje kraljevski novi David. Važno je primijetiti da Bog zove cijeli narod, tj. i one koji nisu ostali vjerni Bogu u sužanjstvu jer su razmišljali „logično“: ako su Babilonci pobijedili Židove onda je njihov bog Marduk pobijedio YHWH te su se priklonili Marduku. Prorok naviješta da i za njih ima vremena iako su radnici zadnjeg sata i da se priključe novom Izraelu. Božje milosrđe obuhvaća i ljudsku grešku (errore hominum providentia divina) te se raduje više zbog nađene ovce nego zbog 99 pravednika pod cijenu da se koji od pravednika i pobuni. Cijelu povijest spasenja Izraela Bog je vodio ne preko heroja kao u Grčkoj, nego preko običnih ljudi sklonih svakakvim greškama. Vjernost Božjem planu uči nas prihvaćanju „nepravednosti“ Božjeg milosrđa i dovođenju u pitanje „zasluga“, tj. što tko treba dobiti.

Kao i pred originalne čitatelje i pred nas ovaj tekst stavlja pitanje: znam da si gladan i žedan, gdje ćeš se nahraniti? Gdje možeš kušati jela koja nikad nisi kušao i to besplatno? Tko će ti ih dati? Odgovoriti odgovorom koji se sam nameće, Bog će mi sve to dati, nije krivo, ali nije ni dostatno jer ostavlja mnoga pitanja neodgovorenim: Kad će mi dati? Kako će mi dati? Što ja trebam učiniti da se to dogodi? Na ova pitanja pokušat ćemo odgovoriti NZ tekstovima koji su slični ovom Izaijinom tekstu od kojeg smo krenuli. Iv 4 pripovijeda o susretu između Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu. Samarijanka je žena koja puno plaća za svoju glad i žeđ. Kad joj Isus kaže da će od vode iz bunara opet ožednjeti, a od vode koju će joj On dati neće nikad ožednjeti, ona ne shvaća nego kaže: „daj mi te vode da ne moram svaki dan dolaziti i nositi vodu kući“. Isus nastavlja i kaže joj: „idi i dovedi svoga muža“, a ona kaže: „nemam muža“. Nastavlja Isus: „Dobro si rekla da nemaš muža. Pet si muževa do sad imala, a i ovaj s kojim si sada nije ti muž“. Iz ove zgode u kojoj Isus želi dati Samarijanki besplatno vode žive vidi se jasno da nas Bog ne želi osloboditi od rada i napora. Piti besplatno vode žive za Samarijanku ne znači više ne dolaziti po vodu iz bunara, nego promijeniti svoj unutarnji svijet. Prvi korak u ozbiljnom sazrijevanju čovjeka je shvatiti da Bog nikada nikome, pa ni svome Sinu, nije obećao život bez križa. Ono što nam je obećao je snaga i pomoć u borbi da možemo iznijeti svoj križ do kraja.

Za mladoga čovjeka velika napast može postati lijenost i to ne samo trenutna lijenost, nego kronična lijenost u kojoj mi se ništa ne da raditi (akedia), u kojoj nemam nikakvog cilja ni ambicije. Za sazrijevanje i duhovni mir jako je bitno izvršavati svaki dan svoje obveze. Čovjek je biće koje je napravljeno da se razvija i raste preko napora. Dijete koje nikad ne plače ne može razviti svoja pluća i ne može odrasti. Zato djecu često kada plaču treba pustiti da neko vrijeme otplaču, ne odmah ih smirivati. Mišić koji ne diže nikad ništa zakržlja, mozak koji ne čita, ne pamti, ne razmišlja otupljuje, duša koja ne moli postaje okrutna.

Druga lekcija kojoj Isus uči Samarijanku, ako hoće besplatno piti, jest da je bolje biti sam nego s bilo kim. „Pet si muževa promijenila“ znači bojiš se ostati sama, bojiš se susresti sa svojom nutrinom, pogledati u oči svoje strahove i biti sam kovač svoje sreće pa onda se družiš s krivim ljudima koji te ne mogu učinit boljom osobom. Velika opasnost za mlade ljude je da povjeruju da su manje vrijedni ako nisu dio neke ekipe, ako nisu dobri s nekim, ako nemaju prijatelje među najpopularnijim vršnjacima. Ljudi prave mnoge gluposti da bi se nekom svidjeli. Većina je počela pušiti, piti, drogirati se u društvu kad je netko rekao: „hajde probaj neće ti ništa biti“ i onda da ne ispadnete slabić uzmete i ostalo je povijest. U fazi odrastanja čovjek mora shvatiti da on nije ono što drugi ljudi misle o njemu, da ne mora nikome ništa dokazivati, niti ikoga mijenjati, niti ikome ispunjavati želje. U životu je najbitnije pitati što je Božja volja za mene i tražiti snagu da se ta volja izvrši. Još jasnije nego Samarijanki Isus govori mnoštvu u Galijeji (Iv 6) koje je nahranio kruhom, a oni ga išli tražiti misleći da će im riješiti problem fizičke gladi. Kažu oni Isusu: „Daj nam toga kruha života!“, a on odgovara: „Ja sam kruh života, tko dolazi k meni neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene neće ožednjeti nikada“. U Isusu Kristu dobivamo sve ono što prorok Izaija obećava Izraelcima u sužanjstvu. Svi vi koji ste gladni i žedni, svi, ne samo neki. Bogu nije bitno koliki si grešnik, jesi li čak izabrao nekog idola kojemu trenutno služiš, svi su pozvani bez novca i naplate kupiti vina i mlijeka. Čovjekov problem je da zna pomisliti da stvari koje su jeftine ili besplatne ne vrijede mnogo, a u stvarnosti su sve najvrjednije stvari besplatne. Ljubav roditelja prema djeci, može li je netko platiti, ima li država koja zna cjenovnik koliko košta jedan dan majčinske ljubavi?

Sve ovo u teoriji naravno izgleda lijepo, no čovjek se pita kako ću ja to u mom životu ostvariti jer svaki je čovjek poseban, svaki je život drukčiji od drugih i u životu nema recepata. Tko god vam nudi recept za sreću, laže jer toga nema. Svi možemo doći do sreće, ali nikad istim putem, nego najviše sličnim putem. Zato i kažemo da Isusa treba nasljedovati ne imitirati. Nasljedovati ga u njegovu mentalitetu, u načinu razmišljanja, u njegovoj ljudskoj zrelosti koja govori kroz vrline. Od svih definicija molitve najviše mi se sviđa ona koja kaže da moliti znači pitati Isusa što bi on učinio u mojoj konkretnoj situaciji. I sv. Terezija Avilska je došla do sličnih zaključaka kada kaže da treba promatrati Isusa čovjeka, onako kako ga prikazuju evanđelja i od njega se učiti ljudskosti, ponašanju, pravim izborima. I moderna psihologija kao rješenje za krizu identiteta od koje smo krenuli nudi vježbanje u vrlinama kao što su povjerenje, samostalnost, inicijativa. Isus je bio majstor ovih vrlina. Evanđelja ga prikazuju kao Sina koji potpuno vjeruje Ocu i zna da ga neće nikada napustiti, čak ni na križu (Ps 31,6 – U ruke tvoje…, znam da si me već spasio). Upravo ovo Bog od nas traži, da mu vjerujemo do kraja da nas neće prevariti, ništa više. Isus je bio samostalan, od ranog djetinjstva neovisan od roditelja kako nam to pripovijeda pomalo legendaran izvještaj o dvanaestogodišnjem Isusu koji se izgubio u Hramu gdje raspravlja s učiteljima zakona. Ni tebe ne moraju mama i tata za ruku voditi za svaku sitnicu. Vježbaj se u samostalnosti jer što god sada naučiš višestruko će ti se isplatiti u životu. O Isusovim inicijativama niti ne treba govoriti. Ne griješi jedino onaj koji ništa ne pokušava. Čak i poslovni svijet to zna pa više voli kandidate za posao koji su puno pokušali i puno puta nisu uspjeli nego one koji nisu ništa pokušali i nigdje propali. Za mladog čovjeka je jako bitno da pokušava nešto raditi od svoga života i mimo svojih osnovnih obveza. Za to postići bitno je izaći iz svoga uskog kruga straha da neću uspjeti i napustiti svoje male sigurnosti koje čovjeka znaju paralizirati (priča o lijenom sokolu – https://www.bitno.net/vjera/duhovne-price/lijeni-sokol/). Bog nam je dao određene talente koji ne služe samo za ukras ili slikanje nego da s njima nešto napravimo birajući svoj put i živeći tamo gdje me Bog hoće, a ne gdje me hoće roditelji, prijatelji ili moj vlastiti strah. Jedna poučna priča pripovijeda da su u zoološkom razgovarali mama deva i njen sin. Upita sin mamu: „Zašto mi deve imamo ovako velike trepavice?“ Mama mu odgovori: „Da nam ne ide pijesak u oči kada hodamo pustinjom u kojoj su česte pustinjske oluje koje dižu mnogo pijeska u zrak.“ Upita dalje sin: „Mama, zašto mi imamo ovako široka kopita?“ Mama odgovori: „Da ne propadamo u meki pustinjski pijesak kada hodamo pustinjom.“ Upita konačno sin: „Mama, a zašto mi imamo dvije grbe na leđima?“ Mama odgovori: „Da možemo dugo dana izdržati žeđ u pustinji gdje nema vode. Grbe nam služe kao rezervoar za vodu.“ Na kraju sin zbunjeno upita mamu: „A mama, pa što mi onda radimo u zoološkom?“   

Dragi mladi prijatelji, hrabro. Vjerujte u Boga i vjerujte u sebe. Malo je toga što u životu ne možete napraviti, malo je jela koja ne možete kušati, a to što ne možete niti nije potrebno da budete sretni.

Sv. Ivan Pavao II: Zar nije Krist tajna slobode i duboke radosti srca? Zar nije Krist najbolji prijatelj i ujedno učitelj svakog pravog prijateljstva? Otvorite svoja srca, svoje živote, svoje sumnje, svoje teškoće, svoje radosti i svoje osjećaje njegovoj spasenjskoj snazi i dopustite da On uđe u vaša srca. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!

don Ivan Lovrić