panel
171
učenika
panel
13
sjemeništaraca
panel
30
djelatnika

Blagovijest

Svim učenicima i djelatnicima Nadiskupijske klasične gimnazije "Don Frane Bulić" od srca čestitamo Dan škole uz iskrene želje da se čim prije svi nađemo u gimnazijskim prostorima. Uz današnju svetkovinu donosimo vam razmišljanja prošlogodišnjeg maturanta Marija Tošića te videosnimku dvaju nastupa naših gimnazijalaca na državnoj smotri LiDraNo.   

"Ovo je moja mama"

Vratimo se na trenutak u 11. rujna 2001. Stravične vijesti odjekuju  svijetom. Teroristi su se zabili u američke blizance, usmrtivši pritom skoro 3000 ljudi. Oni koji su se u trenutku napada našli na gornjim katovima Centra gledaju ispod sebe znajući da nema izlaza i da imaju još nekoliko minuta života. Čovjek se pita što bi radio? Neki su se pokušali spasiti skačući sa zgrade, drugi penjući se na više katove. Nažalost, nije bilo izlaza. U tom očaju veliki broj žrtava nazvao je jedan broj telefona. Znate li koga su zvali? Većinom su zvali svoje majke. Postoje dramatične snimke onih koji nisu uspjeli dobiti svoje mame pa su ostavljali poruke: Ovo je moja mama, nazovi je i reci joj da je volim. Zašto? Jer smo u kovčegu majčine utrobe slušali njezino srce, jer nam je majka dala život donijevši nas na svijet. Jer nas je majka odgajala pohranjujući sve uspomene i događaje iz našeg života u kovčegu svoga srca.

I danas slavimo jednu majku, Blaženu Djevicu Mariju. Slavimo nju, koja je na jedan poseban način zauvijek zaslužila biti nazivana Kovčegom Saveza – Škrinjom Zavjetnom. Kako bismo bolje razumjeli taj naziv i samo otajstvo Utjelovljenja, potrebno se osvrnuti na povijest izraelskog naroda o kojem smo slušali u prvom čitanju.

"Božja Riječ - Marijin dom"

Kralj Ahaz, našavši se pred neizbježnom bitkom protiv nadmoćnog neprijatelja, odbija moliti Boga za pomoć. Radije se pouzdaje u svoje ljudske snage, i kako to biva kad čovjek ide činiti nešto bez Boga, rat završava pobjedom neprijatelja i odvođenjem izraelskog naroda u ropstvo. Bog nam želi pomoći, kao što je želio i Ahazu, no mi se toliko puta zatvorimo u lažnu sigurnost svojih snaga, planova i kalkulacija, ne želeći pritom dopustiti nikome, pa čak ni samome Bogu da intervenira. Ne dopuštamo mu da on bude onaj Djelujući u našim životima i u svijetu. U tom progonstvu nestaje svetinja nad svetinjama izraelskog naroda: Kovčeg Saveza. No, iako se odmetnuo od Njega, Gospodin ne zaboravlja i ne napušta svoj narod, već sam postaje čovjekom ostajući vjeran svome savezu. Zato nam on daruje novi Kovčeg Saveza.  Jer, što se nalazilo u Kovčegu? Deset Božjih zapovijedi, komadić mane iz pustinje i Aronov štap.

U evanđeoskom razgovoru koji je dobio ime „Naviještenje“, Marija u svoju utrobu prima onoga koji je Kruh živi koji je sišao s neba, a kasnije ga porađa u Betlehemu – kući kruha. Nadalje ona koju anđeo naziva milosti punom i koja je izvršavala sve Božje riječi, sada prima u svoju utrobu tu istu Božju Riječ. Marija je u Božjoj riječi doista u svom domu, s lakoćom iz njega izlazi i u njega se ponovno vraća. Ona govori i razmišlja s Božjom riječi; Božja riječ postaje njezina riječ i njezina se riječ rađa iz Božje riječi. Potpuno prožeta Božjom riječi, ona postaje majkom utjelovljene riječi. Marija je spremna odbaciti sve svoje planove, i jednako kao što će i njezin Sin biti u potpunosti poništen u poslušnosti Očevoj volji na križu, ona se prepušta Velikom Svećeniku i Dobrom Pastiru da uistinu vodi čitav njezin život. Marija tako prima prvu euharistiju i postaje novi Kovčeg Saveza, saveza koji će kasnije biti sklopljen krvlju njezina Sina.

"Poput Marije postati kovčeg, škrinja, živa pokaznica..."

Dragi brate i sestro! Bog od početka ima konkretan plan za tvoj i moj život kao što je imao i za život Blažene Djevice Marije. Na nama je koliko smo otvoreni, koliko smo spremni sići u dubinu i u tišini osluškivati Božji glas. A danas smo zaboravili na tu tišinu. Moderni svijet pun je buke, od automobila, televizije i reklama do glazbe, slušalica i ćakula, sve smo učinili samo da ne bismo ostali sami u tišini. Jer u tišini, jedino u tišini, susrećemo Boga i otkrivamo sebe same, a tih se dviju stvari, koliko god ih čovjek želio spoznati, najviše boji. A toliko su nam potrebne. Na nama je odluka: osluškivati i tražiti Božju volju ili uvijek misliti da sami najbolje znamo; ili potpuno predanje ili nikakvo; ili Bog ili ništa! Nema labavo! Nema između! I nema vremena! Prepustimo Gospodinu bezuvjetno svoje putove, kao Marija. Postanimo i mi na jedan način kovčezi, škrinje, žive pokaznice koje će nositi Krista drugima.

A kako? Marija, Škrinja Zavjetna, pokazuje nam put. Prvo: evo, i danas ćemo u svoje utrobe primiti Tijelo Kristovo, kao što ga je i ona prva primila. Neka taj čudesni događaj nikada ne postane formalnost, „eto, idem na pričest jer svi idu“, „idem, jer što će ljudi reći ako ne odem“… Ne! Živi Bog dolazi u hram moga i tvoga tijela. Ne bi li to trebalo preobraziti naše živote? Ne bismo li sa svake svete mise trebali izići kao novi ljudi? Osoba koja uistinu primi Krista ne može Ga zadržati samo za sebe. Ona ga mora svjedočiti životom, nositi ga drugima; kao što je i Marija pohitila svojoj rodici u Gorje. Drugo: Božje zapovijedi. One nisu teret nekog Boga tiranina, one su njegov blagoslov. Nisu one tu jer su njemu potrebne, nego da nas usmjeravaju k istinskoj radosti, vječnom životu. I treće; oslonimo se na štap Božje riječi. Neka ona bude vodilja, putokaz i mjerilo svih naših djela, kao što je bila i Mariji koja i danas govori: „Što god vam rekne moj Sin, učinite.“

Marijin "neka mi bude" prvi u nizu

Od malih nogu učimo se planirati, organizirati, imati viziju za svoju budućnost. I to je sve dobro i potrebno. I Marija je, prije navještenja, bila jedna sasvim obična, normalna djevojka iz malog i nepoznatog Nazareta. Sigurno je imala planove za svoju budućnost, znamo da je bila i zaručena… No, Gospodin ruši te planove. On, čiji su putevi daleko iznad naših i koji nas poznaje bolje negoli mi sami sebe, zna što je najbolje za nas i to nam želi. Iako Mariju na poseban i neponovljiv način, jer ona je bez grijeha začeta, ona je milosti puna, slično, a opet tako različito, Bog hoće mene i tebe. Poziva običnu i neznatnu Anu, Katu, Filipa, Antu iz malog i nepoznatog Splita, Sinja, Solina. Da, ti i ja pozvani smo, baš kao Blažena Djevica Marija svakodnevno osluškivati Božji glas i biti njegov glas u ovom svijetu, njegove ruke u svakodnevnim situacijama, onako kako on hoće i gdje hoće jer Bog nema drugih usta i ruku doli mojih i tvojih. Sve nas zove! Iako i nas njegovi planovi često ostavljaju u smetenosti i čuđenju, pozvani smo ih prihvatiti. Prihvatiti i kad ih ne razumijemo, kao Marija u navještenju; prihvatiti ih i kad je teško, kao Marija u bijegu u Egipat; uvijek ih prihvaćati. Jer je i Marijin neka mi bude“ bio tek prvi u nizu onih „neka mi bude“ koji će uslijediti u njezinu životu sve do onog najtežeg, ali i najljepšeg „neka mi bude“ kad je pod križem svoga Sina postala i naša majka, dajući se do kraja.

"Marija je uvijek htjela još i još Boga..."

Dragi brate i sestro! Bog ne želi samo ono nešto od nas. Bog želi nas! Danas ljudi kažu: „Pa ne treba biti radikalan, vjerski fanatik, dovoljno je poći nedjeljom na svetu misu, ako i to…“ Jednom sam, prolazeći pokraj dvorane u kojoj se okupljaju Jehovini svjedoci promislio: „A jadni oni, pa njima je cijeli život ta njihova vjera. Idu od kuće do kuće, uvjeravaju ljude, pišu časopise…“ Pomislio sam i na radikalne islamističke grupe koje također tobože u ime nekog boga cijeli život posvećuju Svetom ratu. Onda na budističke redovnike i njihove živote izgubljene u ništavilu. Vidite kako je nama dobro, nedjeljom misa, i to je to. Ali ne! To nije kršćanstvo i to nisu kršćani kakve želi Bog! Bog nas želi radikalne. Bog želi biti smisao i središte svih naših misli, riječi i djela. I to ne zato što je to njemu potrebno, već nama. Da, i kršćanstvo je radikalna religija; a radikalnost kršćanstva jest bezuvjetna ljubav, predanje i služenje. Kršćanstvo je živjeti kao Isus, kao Marija. A što je ona bila, nego radikalna. Mariji nikada nije bilo dosta ljubavi prema Bogu, nikada dosta predanja Bogu, nikad dosta Boga; iako je u navještenju postala osjenjena Duhom Svetim, Marija nije na dan Pedesetnice rekla apostolima: „Da, ja sam već primila Duha, vi ga sada čekajte“. Ne, Marija je uvijek htjela još i još Boga… jer bez njega ne možemo!

"Marija kao A1"

I na kraju, zašto smo mi danas ovdje? Zašto je mnoštvo naših crkava, institucija poput ovog sjemeništa i ove škole, hodočasnička mjesta od dubrovačke Gospe od Milosrđa preko Gospe Sinjske do Gospe od Utočišta u Aljmašu posvećeno Blaženoj Djevici Mariji? Zašto toliko volimo Mariju? Jer je ona jedna od nas; kad gledamo nju, vidimo ono što smo pozvani biti. Slikovito rečeno, Marija je kao dionica autoceste A1. Mi možemo ići nekim drugim putem iz Splita do Zagreba, ali A1 je najbolji i najsigurniji put. Isus je nama došao preko Marije i bili bismo ludi kada ne bismo išli k njemu istim putem preko kojega je On došao k nama!

Na tom putu neka svatko od nas postane, poput Marije, kovčeg: izvršavajući vjerno Božje zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku; tražeći poslušno Božju volju oslonjeni na štap njegove riječi; i primajući čistog i iskrenog srca euharistijsku manu kojom nas živi Bog želi preobraziti u sebe.  

Neka nas ona, koja je iz kovčega svoje utrobe porodila našega Spasitelja, sve sačuva u kovčegu svoga srca. Amen.

 

VIKTOR, LiDraNo 2017.

I ŠTO SAD? - LiDraNo 2019.