Sestro Stela, do novog susreta...

U nedjelju, 28. veljače 2021., iznenada je preminula naša draga sestra Stela Ikica Mijić. Nitko od nas u školi ne može u to povjerovati. Nitko. Trebat će još puno vremena. Sve se dogodilo prebrzo. Kao kada zvijezda padne na nebu. Samo se nakratko vidi njezin trag. No vjerujemo: Bog je s. Stelu pozvao k sebi da zasvijetli novim sjajem - u svoj punini.      

Sestra Stela rođena je 18. kolovoza 1961. godine. Pripadala je družbi Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Doživotne zavjete položila je u Splitu 9. kolovoza 1986. Doktorirala je iz područja pastoralne teologije i liturgike na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Pastoralno je djelovala u župama u Konjskom, Vrlici, Freiburgu i Kninu; u Zagrebu se skrbila za udovice hrvatskih branitelja Domovinskog rata i za djevojke u internatu. Nakon  trogodišnjeg rada kao vjeroučiteljica u srednjoj školi u Kninu i desetogodišnjeg rada u osnovnim školama u Kninu, Splitu i Kaštel Lukšiću, od 1. rujna 2018. godine sestra Stela radi u našoj gimnaziji i u Gimnazijskom kolegiju kraljice Jelene.   

Sestra Stela veoma je voljela djecu i mlade. U potpunosti se posvetila njima. Bila je duboko svjesna da služeći njima služi Kristu. Uistinu im je bila poput majke – nježna, brižna, strpljiva, susretljiva i radosna. Uvijek je u mladima prepoznavala dobro. Uvijek. Uvažavala ih je i poštivala. Govorila je da ocjene nisu važne, već odgojiti mladoga čovjeka u zrelu i odgovornu osobu. Govorila je da znanje nije presudno, već koliko ljubiš i daješ sebe drugima. Naravno da je davala sve od sebe, na sebi specifičan način - "Stelin način", da drugi steknu znanje, no na prvome joj je mjestu bila osoba. I to su učenici znali. Znali su da ona ne govori samo riječima, već svojim životom. Nikada nije gubila nadu da se netko od učenika može popraviti. I onda kada se svima činilo nepopravljivo, ona nije odustajala, već je vjerovala da stvari mogu krenuti nabolje. I tako svaki put iznova. Stvarno joj je bilo stalo do svakog učenika i učenice, osobito do razreda kojem je bila razrednica. Koliko samo razgovora, savjeta, gledanja kroz prste. Koliko strpljenja i ljubavi! 

Ona nije imala pametni mobitel (njezin je bio na tipke). Nije bila na društvenim mrežama (mobitel joj nije imao pristup internetu). Nije stoga ni čitala statuse i storyje... Ali je ipak imala jedan poseban način kako napisati svoj status i ispričati svoje "storyje". Bio je to zidnik atrija naše škole, koji su učenici prozvali "ploča sestre Ikice" - mjesto s kojeg je ona donosila školi Radosnu vijest na uvijek kreativan i jednostavan način, vizualno privlačan, s jasnim porukama i dubokom simbolikom. Atrij je tako postao mjesto koje govori i p(r)oziva - kao bi to ona rekla. Mjesto koje je i danas ispunjeno sestrom Stelom, iako je više s nama nema... A tako je i živjela. Nenametljvo, skrovito i skromno. Bila je tu, ali kao da je nije bilo. Nikada se nije voljela isticati. Uvijek je bila negdje po strani i drugome davala prednost i na važnosti. I znamo da uopće ne bi voljela da se išta o njoj sada piše i govori - to nije mogla podnijeti. Ali ovaj put joj ne ćemo popustiti! 

Svojom je poletnošću, dobrotom i vedrinom unosila radost i mir ne samo među učenicima, već i među svojim kolegama. Imala je poseban odnos s njima. A uostalom - nju je bilo lako voljeti jer se u njezinu društvu svatko osjećao voljeno i prihvaćeno. Za svakoga bi pronašla neku lijepu riječ. Vidjelo se da to dolazi iz njezina srca, i da je to bilo iskreno, kao i njezin osmijeh. Čovjek osjeti kada je voljen. Imala je izrazit duh za suradnju i timski rad. Bila je veoma zahvalna, velikodušna i darežljiva. Osobito osjetljiva za one koji su u potrebi. Ništa joj nije bilo teško. 

Bila je veoma kritična prema sebi, a u isti trenutak najmanje je mislila na sebe. U subotu ujutro dok je bila u intenzivnoj, dan prije negoli će "skoknuti" u drugi svijet, mislila je na svoje učenike. Bila je svjesna da u ponedjeljak ne će doći u školu. Iako je jedva govorila, zatražila je od medicinskog osoblja mobitel kako bi nazvala vjeroučiteljicu koja će ju mijenjati od sljedećeg tjedna. U početku joj nisu htjeli udovoljiti, bila je u izrazito lošem stanju, no ona je inzistirala. Uporna kao i uvijek. I uspjela je. 

Netko je jutros rekao: „Stalno je trčala čineći dobro i tako je utrčala u vječnost.“ Duboko vjerujemo s vijencem pobjednika. 

Hvala ti, draga sestro Stela, što si u svemu što si radila, ostavila cijelu sebe. Oprosti što ti nismo uspjeli reći hvala za puno toga… Oprosti što nismo uspjeli reći oprosti za puno toga... Čovjek tek kad izgubi shvati što je imao. Zvijezde se najbolje noću vide. Neka Gospodin za kojega si živjela obijeli tvoje haljine svojom krvlju i neka te zaodjenutu svojim sjajem uvede u vječnu radost.