Govor maturanta Ante Čuića na svečanoj dodjeli svjedodžbi

Na svečanoj akademiji, koja se održala 30. lipnja 2021. u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa, svoju je riječ prigodom uručenja dokumenata maturantima uputio uime svih maturanata Ante Čuić, sjemeništarac i učenik četvrtog B razreda. U cijelosti donosimo Antin govor. 

 .............................................

Hvaljen Isus i Marija!

Na početku vas sve srdačno pozdravljam i drago mi je što, napokon, nakon dvije godine, možemo zajedno svečano proslaviti još jedan „Te Deum“.

Na poseban način pozdravljam generalnog vikara naše Splitsko-makarske nadbiskupije, mons. Miroslava Vidovića, i zahvaljujem mu što je danas s nama i što je predslavio svetu misu. Don Miroslave, naše pozdrave i iskrene zahvale na svemu što čine za našu gimnaziju prenesite ocima nadbiskupima Marinu i Draženu.

Pozdravljam i don Josipa Dukića, ravnatelja naše gimnazije, kao i sve djelatnike i profesore, drage roditelje i prijatelje, te naposljetku sve vas, drage učenice i učenike Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulić“.

Ista startna pozicija za sve

Kada bih se trebao sjetiti i izdvojiti nečega što mi se doista urezalo u pamćenje i čega sam se redovito sjećao tijekom ovih četiriju godina, onda bi to doista bio moj prvi dan škole u ovoj gimnaziji. Don Luka, naš pedagog, održao je onako jedan svoj klasični, kao i uvijek poticajni, a za mene to je bio antologijski govor. Rekao nam je tada svima, a vjerujem da je to ponavljao generacijama i generacijama prije nas, da u ovu školu svaki pojedini od nas ulazi, u očima škole i svih profesora, kao onaj s najboljim prosjekom, kao najveći odlikaš, tj. da svi imamo prosjek 5.0, i završio je s onim ustaljenim: „No, pitanje je dragi učenici…“. A tada je pitanje bilo tko će od nas taj isti prosjek svojim ponašanjem i zalaganjem zadržati.

Sada nakon četiri godine shvaćam da nam je don Luka otkrio tajnu napretka, a to je da pravi gimnazijalac uvijek treba težiti usavršavanju, kako duhovnom, tako i intelektualnom, i da sve, i mrvicu različito od toga, znači nazadovanje. Kao što svi znate, don Luka, možda već ove, a možda sljedeće godine, završava svoju dugogodišnju školsku trku i vjerujem da se tijekom svih ovih godina istakao kao vrijedan i marljiv profesor, a na kraju i pedagog. Redovito je nas učenike poticao na redovitost u učenju i zalaganju, i vjerujem da je svojim iskustvom i znanjem doista obogatio našu gimnaziju. On sada nije ovdje s nama, i znam da ne bi volio da se njegovo ime uopće spominje, i siguran sam da se teško može iskazati zahvala riječima za toliki dugogodišnji rad, ali jedan pljesak najmanje je što možemo učiniti. Don Luka, hvala na svemu!

Sveobuhvatnost "vježbališta"

Taj prvi dan škole ne bi bio toliko upečatljiv da nije bilo don Josipa, našega ravnatelja. On nam je toga prvoga dana škole objasnio etimologiju, tj. korijen i podrijetlo svake riječi u nazivu naše škole. Nadbiskupijska. Klasična. Gimnazija. Uzeo je pisati markerom po ploči, a s licem okrenutim prema nama. Naravno, bilo je govora o sveprisutnom grčkom uz ponešto i latinskog. Doista, bilo bi glupo to izlaganje shvatiti kao tek puko naklapanje. Možda je on to govorio žustro, žestoko i glasno, a baš zato što je glasno, to vjerojatno nisam zaboravio jer nam je tada odmah u temelju pokazao da je znanje koje ovdje primimo sveobuhvatno, i da će nas to znanje pratiti cijeloga našega života. Nitko ne može napustiti ovu gimnaziju, a da ne zna poznatu grčku BIA BIAN TIKTEI - "Sila silu rađa", odnosno da ne zna da je gimnazija zapravo vježbalište tijela i duha, a što je u biti njezino značenje u, naravno, grčkom izvorniku. Ako gimnazija izgubi pojam vježbališta, uzalud nam trud svirači. A samo vježbanjem za više, bolje i jače čovjek može razvijati sebe i svoje sposobnosti te postajati uistinu sretan i ispunjen. Ne da bi se divio sebi i svojim postignućima, već da bi mogao više, bolje i jače davati sebe i davati od sebe… jer što više primaš, to više i daješ, što više daješ, to još više i primaš. To je pravo vježbalište o kojem ovisi istinska sreća svakoga od nas. Životni gimnasium. Hvala vam, don Josipe, što nam to neumorno uvijek iznova posvješćujete.   

Ispružene Kristove ruke...

Ovdje nikako ne smijem zaboraviti i naše razrednice, profesoricu Tomislavu i s. Katarinu, koje su nas pratile tijekom svih ovih godina. Bilo je tu poteškoća, uspona i padova, neki su doslovno padali, te nas tako napuštali, a neki su bili prerevni i prevjerni te su svojim razrednicama zadavali muke pune četiri godine. Razrednice su muku mučile, ali su ipak svoje učenike dogurale do mature. One su doista bile strpljive učiteljice. Želimo im od srca blagoslovljen njihov budući rad, da im Krist, iz dana u dan, bude izvor s kojega će zahvaćati te tako u svome radu s učenicima i drugim profesorima budu, ono što su bile i nama, svojim razredima, ispružena Kristova ruka i njegovo otvoreno srce. Molim vas jedan veliki pljesak za ove dvije predivne žene – profesoricu Tomislavu i sestru Katu. Od srca Vam jedno veliko hvala!

Motiv u drugome

Hvala i vama, drage učenice i učenici ove gimnazije, koji vrijedno i marljivo izvršavate svoje obveze! Da, nismo idealni, kažu da je NKG poput malog sela u kojemu svatko svakoga poznaje. No, važno je ne zaboraviti vidjeti ono dobro u drugome i to dobro stalno isticati i graditi pozitivno ozračje koje će nam svima biti na korist.  Toliko  me je puta vaš samozatajni rad, trud, napor, neodustajanje pred poteškoćama motiviralo da dajem više od sebe. Kako je predivna spoznaja da smo svi upućeni jedni na druge, da ja u drugome otkrivam sebe i da drugi u meni pronalazi sebe. 

Više od znanja 

Iskreno da vam kažem, teško je napustiti ovo mjesto pogotovo zato jer znam da dolaze nove generacije koje vjerojatno neću upoznati. Naposljetku, mijenjat će se i sastav profesora. Svaki je profesor zapravo bio utemeljenje svoga predmeta i teško ću zamisliti predavanja nekog drugog profesora na mjestu onih koji su meni predavali. Naši profesori doista znaju znanje svoga premeta. Većina njih ne samo da posjeduje osnovno fakultetsko znanje, već  oni s učenicima na satu nesebično dijele svoje nove spoznaje želeći tako olakšati učenje aktualizacijom često suhoparnog školskog gradiva. Hvala vam, dragi profesori, na svemu prenesenom znanju, trudu i naporu oko nas, na vašem strpljenju, nesebičnosti i ljubavi.

Nove snage dolaze i onakav NKG koji sam ja poznavao više neće biti takav, ostaje samo ime na papiru da sam ovdje bio, ali ipak živjet će sjećanje ljudi koje sam upoznao i moje sjećanje na ovo mjesto neće se izbrisati.

I što reći za kraj nego da se doista vrijedilo upoznati baš s ovim učenicima, biti podučavan baš od ovih profesora. Za mene je osobno vrijedilo upoznati baš ove sjemeništarce i biti odgajan baš od ovih odgojitelja u sjemeništu kojima isto dugujem veliku hvalu.

Ljubomorno čuvati i braniti ugled NKG-a

Jedna prastara legenda kaže da jedan profesor svako jutro, pa i dan-danas,  provjerava natpis na ulazu u našu školu. A zašto? Jer se pita je li to doista još, s naglaskom na to JOŠ, dakle je li to doista još Nadbiskupijska klasična gimnazija. I to čini s pravom jer njemu kao profesoru i meni kao učeniku sam naziv ove škole nosi ugled, pa time i odgovornost.

Tako je na svima nama da, počevši od vrha škole, pa preko svakog profesora i djelatnika, naposljetku do nas učenika, svojim zalaganjem, trudom i ponašanjem ljubomorno čuvamo i branimo taj isti ugled. Vjerujem da svatko od nas može biti zahvalan dragom Bogu što je bio ili pak što je još dio ove gimnazije, kako učenici, tako i profesori, jer gimnazijsko je razdoblje života najozbiljnije razdoblje života u kojem na najočitiji način biramo svoj put i poziv, u kojem se vježbamo za život.

A ima li išta životnijeg kada se život živi, a ne životari?!

Neka nas sve blagoslovi  i čuva Trojedini Bog, koji je izvor života i život sam koji našem životu daje jedini pravi smisao.

                                                                                                                                                                                                                            Ante Čuić, 4. b