Pokorničko bogoslužje i sveta misa: neposredna priprava za Vazmeno trodnevlje    

Iako je ovih dana lijepo vidjeti duge redove za ispovijed ispred naših crkava (neki znaju čekati i do sat vremena), možemo slobodno reći da smo u našoj gimnaziji privilegirani što nam je omogućen susret s Božjim milosrđem bez velikog čekanja i napora.

Tako je na Veliku srijedu, 13. travnja 2022., dan prije odlaska na proljetne praznike, u velikoj sjemenišnoj dvorani omogućena pojedinačna sveta ispovijed za sve one koji su imali potrebu ispovjediti se. Veći je broj svećenika bio na raspolaganju. U sakrament Božjeg milosrđa uveo nas je don Jure Lovrinčević, bivši učenik naše gimnazije, a sada župnik vikar u Župi svetoga Marka u Makarskoj. U svojem je nagovoru i kratkom ispitu savjesti don Jure istaknuo kako grijeh čovjeka čini „nenormalnim“ dok ga Božja milost po sakramentu svete ispovijedi vraća u „normalnost“ obnavljajući narušeno dostojanstvo djeteta Božjega.

Don Jure je poslije pokorničkog bogoslužja predvodio euharistijsko slavlje u velikoj sjemenišnoj kapeli  u koncelebraciji s don Josipom Dukićem, ravnateljem naše gimnazije. U uvodnom dijelu svoje homilije don Jure je progovorio o važnosti otajstva Velikoga tjedna. Ono se tiče svakog čovjeka, vjernika i nevjernika. Često znamo u školi, da bismo opravdali svoju lijenost i nerad, služiti se onom frazom: „Ovo mi ne će trebati u životu.“ To se ne odnosi na Kristovu muku i smrt! Milost križa potrebna nam je uvijek i svima. Ona se tiče svakoga od nas. Bez nje bismo bili mrtvi ljudi! Baš zato je Krist umro za svakoga od nas: da bi nas svojom mukom i smrću vratio u zajedništvo s nebeskim Ocem i dao nam život u punini. Zato nam je potrebno uvijek iznova razmišljati o onome što je Krist učinio za nas: da nas je ljubio i iz ljubavi dao svoj život da bismo mi živjeli. U tome nam razmišljanju pomaže ovaj Veliki tjedan, a na poseban način sveto Vazmeno trodnevlje.    

Tumačeći evanđeoski ulomak o Judinoj izdaji (Mt 26,14-25), don Jure je progovorio o opasnosti koju sa sobom nosi čovjekova samodostatnost i izoliranost od drugih – uvjerenje da čovjek sve može sam, da mu drugi ne treba i da je on sam sebi jedini kriterij prosuđivanja stvarnosti u kojoj živi i ljudi s kojima živi. Takav izoliran i samodostatan život čovjeka neminovno vodi u tjeskobu, depresiju i očaj. Isključivanjem iz zajedništva s drugim, čovjek sebe čini mrtvim: drugi su za njega otpisani, time je usmrtio i samoga sebe.

Ostajući sam u svojim sumnjama, čovjek isto tako sam sebi propisuje lijek za svoje nezadovoljstvo: sumnjive internetske stranice, višesatno provođenje vremena u videoigrama, gledanje nemoralnih filmova… Sve to još više produbljuje njegovo nezadovoljstvo donoseći mu sve veći nemir. Juda je bio prepun svojih sumnji prema Isusu, pun računica i svojih zaključaka. Njegove su ga sumnje i isključivanje iz zajedništva s drugim dovele do toga da je izdao Isusa. Judina izoliranost od drugih, nepovjerenje i samodostatnost razlog su zašto je izdao svojega Učitelja. Sve što je učinio, učinio je sam – izolirao je sebe ne samo od Isusa, već i od apostola s kojima je živio i djelovao. Čak i kada je shvatio da je pogriješio, on se sam pokajao i sam sebi presudio na tragičan način.

Sumnje su sastavni dio našega života, no važno je imati hrabrosti i podijeliti ih s drugima kako bismo se mogli izdignuti iznad samih sebe, vidjeti da uvijek za sve postoji izlaz i rješenje, i da stvari, sagledane iz drugoga kuta, nisu uvijek onakve kakve nam se na prvi pogled čine. Stoga je u duhu evanđeoske poruke don Jure istaknuo da ono što čovjeka čini živim i radosnim jest zajedništvo: zajedništvo s Bogom i zajedništvo s ljudima. Bog u sebi nije izolirana jedinka, već je zajedništvo triju božanskih osoba – Oca i Sina i Duha Svetoga. Nijedna od tih triju osoba ne djeluje izolirano jedna od druge, već u zajedništvu s drugim, a to zajedništvo ne samo da daje život i čini da drugi živi, ono samo jest život. Stoga se čovjek, koji je stvoren na sliku Boga koji je zajedništvo, jedino može osjećati živim u zajedništvu s Bogom; izvan toga zajedništva je ništavilo i smrt. Zajedništvo s Bogom ostvaruje se u našem zajedništvu s drugima, zapravo ga pretpostavlja jer se jedino u zajedništvu događa život i radost. Zato je i Juda tragično završio svoj život: sebe je isključio iz zajedništva s apostolima, a ondje gjde je isključenje, ondje nema života, ondje su tama i smrt.    

U završnom dijelu svoje propovijedi don Jure je pozvao sve da se otvore Isusu Kristu, predaju mu svoje sumnje, tjeskobe i padove, te u zajedništvu s njim otkriju ljepotu i radost življenja u zajedništvu s Bogom i braćom i sestrama. Ako je mogla zraka svjetlosti uskrsnuća prodrijeti u mračne dubine groba, onda može to učiniti Božja milost u zatvorenost i okorjelost ljudskoga srca.

Prije blagoslova don Josip je zahvalio don Juri na ohrabrujućim i dubokim riječima te je potaknuo sve da ne živimo kao vukovi samotnjaci, već da obogaćujemo svoju gimnazijsku zajednicu življenjem zajedništva jednih s drugima unoseći u nju zrake uskrsne nade i radosti.