Terenska nastava u Vukovaru
Vukovar, stari barokni grad koji je svojom ljepotom i bogatstvom te sveopćim prosperitetom stanovništva bio godinama ispred drugih europskih gradova, iz istog je razloga bio meta neprijatelja. Njegove ulice i kuće, škole i parkovi, njegove obitelji i zaljubljena mladež, osmijesi djece i svakodnevne radosti, sve je to pristašama velikosrpske politike predstavljalo samo točku u njenom ostvarivanju. Točku koju treba osvojiti. Stoga je tamo od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991. vođena najveća bitka Domovinskoga rata.
Kako se rane Vukovara nikada ne bi zaboravile i kako žrtva podnesena za našu slobodu ne bi bila uzeta zdravo za gotovo, u subotu, 18. veljače ove godine, u 7 i 30, sedamdesetak učenika drugih i trećih razreda, zajedno sa svojim nastavnicima: Tomislavom Baković, s. Antonijom Delonga, Jelenom Kusić, Anom Vučković i don Vedranom Torićem, u molitvi se zaputilo prema Vukovaru.
Na putu prema Vukovaru, posjetili smo u karlovački Dubovec i Nacionalno svetište sv. Josipa, kojeg je Hrvatski Sabor 1687. godine proglasio zaštitnikom Hrvatske. Nakon razgledavanja svetišta u kojem se nalazi najveći hrvatski mozaik (Botterijev prikaz Isusova rođenja), imali smo priliku kupiti suvenire i razgledati dvoranu u kojoj se svake godine izlažu djela različitih hrvatskih umjetnika. U doba našega posjeta, dvorana je bila ispunjena kipovima izrađenima od prirodnih materijala koji su prikazivali događaje iz Isusova života. Nakon posjeta Karlovcu, nastavili smo svoje putovanje do Vukovara gdje smo se prijavili u naš dom za sljedeća tri dana – vojarnu Hotel Dubrovnik.
Drugoga dana naš vodič, hrvatski dragovoljac, proveo nas je kroz Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar gdje smo si preko povijesnih izložaka imali priliku pobliže dočarati surovost i ozbiljnost rata. To smo si mogli dočarati i preko autentičnog oružja (nažalost, često improviziranoga) koje je hrvatska vojska koristila za obranu. Slike hrvatskih domobrana, mladih i starih, zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih posebno su nam se urezale u pamćenje i opomenule nas da rat ne bira.
Premda zdravstvene institucije u ratnim zonama ne bi smjele biti izložene napadima, Vukovarska je bolnica svakodnevno bila granatira. Njezino osoblje, stariji ljudi, žene i djeca te ranjenici koji su svakodnevno pristizali u bolnicu, skrivali su se u podrumu s čijih se zidova krv još uvijek nije uspjela saprati. Zbog ranjenika koji su u bolnicu svakodnevno pristizali na stotine, liječnici i medicinske sestre radili su u nepovoljnim uvjetima, a priliku za spavanje nisu imali, već su se odmarali stojeći. Vukovarska bolnica, u koju smo pristigli oko 11 sati, predstavlja i početak jednog od najgorih ratnih zločina ikad počinjenih čije su žrtve odvedene iz bolnice, ubijene na Ovčari i pokopane na našem sljedećem odredištu – Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata.
Nakon molitve kraj vječnoga plamena i odavanja počasti preminulima šutnjom, teškog srca uputili smo se prema zloglasnoj Ovčari. Tamo smo posjetili Spomen-dom Ovčaru. Uz slike žrtava Ovčare i njihova imena, imali smo priliku vidjeti i njihove osobne predmete. Ono što im je u najmračnijim trenucima njihova života predstavljalo nadu i utjehu bile su – krunice. Ojačani njihovom vjerom skupili smo snagu posjetiti masovnu grobnicu koju smo dočekali u molitvi, a napustili u šutnji.
Nakon Ovčare, stigli smo do simbola otpora – preko pedeset metara visokog vodotornja koji je, zbog toga što je na sebi imao hrvatsku zastavu, bio svakodnevno granatiran. Usprkos tome, dvojica hrvatskih branitelja, Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika svaku su se večer izmjenjivali i na vrh Vodotornja postavljali novu, neoštećenu hrvatsku zastavu koja je svako jutro kada bi se iznova zavijorila, Vukovarcima pružala nadu u bolje sutra.
Nakon vodotornja, nastavili smo do Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti poznatijoj kao „Groblje tenkova”. Ovdje je svoje junaštvo dokazao Marko Babić koji je sam uništio 14 tenkova od ukupno 26 kojima su naši hrabri branitelji prepriječili put te time spasili mnoge živote i grad od daljnjeg uništenja.
Pošto smo ručali posjetili smo i najljepši muzej u Europi – Muzej vučedolske kulture te Franjevački muzej Vukovar gdje smo odgledali kratki film o Domovinskom ratu, prisjetili se svih poginulih pri pogledu na Dunav te se uputili na misu u obližnju crkvu sv. Filipa i Jakova.
Zadnjega dana našeg putovanja, posjetili smo Đakovo. Obišli smo đakovačku katedralu – baziliku svetog Petra – koju je u današnje izdanje unaprijedio biskup Josip Juraj Strossmayer, visoku čak 84 metra te muzej koji se nalazi u njenoj kripti prepunoj kipova raznih umjetnika i u kojoj se nalazi grob Josipa J. Strossmayera. Nakon Đakova, uputili smo se prema Splitu gdje smo završili ovo dojmljivo, potresno, ali i toliko potrebno putovanje Gradu Heroju.
Ana M. (3. r.)
